Klisura reke Gradac

      Komentari su isključeni na Klisura reke Gradac

Ivan Sokolović je ovako doživeo akciju koja je održana u nedelju 4. jula 2021. godine
Slušao sam o lepoti ove reke i klisure u kojoj se smestila i konačno mi se ukazala prilika da sve to pogledam uživo, da uživam u toj lepoti, makar za kratko, zahvaljujući akciji Udruženja ljubitelja prirode Poželi želju. Relativno brzo, zahvaljujući autoputu kojim smo se vozili, stigosmo do Valjeva, a zatim polako se truckajući serpentinama, stigosmo do manastira Lelić odakle nas je put vodio peške ka kanjonu. Obilazak i razgledanje manastira Lelić i njene crkve, kratko zadržavanje i nastavismo lokalnim putem, a zatim skrenusmo na šumski put pa kroz neka imanja, preskačući ograde stižemo do našeg cilja. Usput srećemo i pozdravljamo grupu planinara iz Beograda koji su već u povratku sa reke.

Kratak strm spust i ukaza nam se reka čiji žubor smo već od ranije osluškivali krećući se kroz šumu. Prelep prizor rečice koja je tek u začetku, tu u blizini se nalazi i njen izvor. Pronalazimo ga, fotkamo, našlo se odvažnih koji zagaziše u ledenu vodu da se osveže. Ovde se zadržasmo kratko vreme, deca koja su pošla sa nama su u vodi, uživaju u reci, ma nije ni hladna! Krećemo dalje, uspon i raskršće gde nas Zoran obaveštava da ćemo nazad uz samu reku kanjonom što svi prihvatismo sa zadovoljstvom. Smenuju se prizori malih slapova, šljunčanih sprudova koji su zbog niskog vodostaja ostali suvi, nailazimo na prve vikendaše kupače i uskoro stigosmo do proširenja gde se smestila mala plaža. Ponovo zastoj, ko na travu, ko u vodu, jedna grupa sa Milom na čelu kreće dalje, tamo je bolja plaža kaže ona, nije kao ova. Pa kad je tako, krenusmo za njom i iza krivine ugledasmo još jednu plažu, s druge strane reke gusta šuma, a sa ove, naše, livada na kojoj je puno ljudi, pravi pravcati štrand. U pozadini traktori kojima meštani, momci i devojke dolaze na plažu, miriše roštilj, dimi se ispod kotlića, kupači u reci i na obali, pravo uživanje na naš način.

Ovde se zadržavamo malo duže, neki se kupaju po drugi, treći put, a Zoran stoji u vodi stojički dok mu noge skroz ne pomodre da se lepo vidi vodostaj reke na butinama, valjda da obori rekord ko će duže izdržati u ledenoj vodi. Konačno i on izlazi, pakujemo se i nastavljamo uz reku, na kojoj usput srećemo još izletnika, raštrkanih celom stazom. Reka koja u početku beše potočić, začuđujuće raste i širi se, pitam se od kuda toliko vode, dobija na snazi, huči i žubori. Stižemo do jedne vodenice gde je opet neko prelo. Vidimo, ovde se nalazi i jedan restoran s druge strane reke, prelazimo do njega preko brvna uz vodenicu, mnogo sveta, jedva da ima slobodnih mesta da se sedne. Stolovi uz samu obalu reke u nizu, kao da je svadba, pa gore svuda naokolo gde ima mesta, a ima ga podosta, unutra takođe. Dočepasmo se šanka i hladnog Valjevskog piva, meni omiljenog, kafe i hladnih napitaka i nađosmo neke panjeve za sedenje. Uživanje u prelepom ambijentu, zaista sam bio oduševljen prizorom. Dođe vreme da krenemo dalje, put poče polako da se penje, ostavismo reku za sobom i krenulsmo gore ka vrhu klisure.

Stigosmo i do manastira Ćelije koji se ušuškao skoro neprimetan u ovom planinskom, gustom šumom obraslim Rajem na Zemlji. Obiđosmo nova velelepna manastirska zdanja prelepe arhitrkture i bogato ukrašene u vizantijskom stilu, na začuđujuće velikoj površini i staru crkvu smeštenu malo dalje u posebnom manastirskom dvorištu. Iz manastira nas je put poveo kroz šumu uzbrdo, i uskoro se nađosmo ispred stepenica, njih 930, kojima smo se trebali uspeti do gornjeg puta nazad ka manastiru Lelić gde nas je čekao naš prevoz. Polako uzbrdo, vertikalni skoro pravolinijski uspon, prilično naporan po sparnom vremenu, usput preračunavam, to je nekih 58 spratova ako bi se penjali u nekoj od stambenih zgrada… Konačno na vrhu, svi zajapureni, znojavi, ali srećni da smo i ovu „disciplinu“ odradili. Zoran promukao, pa ulogu vodiča preuzima Mila, koja objašnjava da možemo dalje do manastira Lelić ko hoće, a ostali mogu ostati da sačekaju naš bus, pošto će ovuda proći.

Na moje pitanje koliko je do Lelića odgovara mi „sto metara“. i tako, nakon nekih satićak vremena gore dole, nekim nasutim putevima prođe i tih „sto metara“ i ugledasmo manastir i kafić preko puta od njega. Naravno, pravo u kafić na osveženje. i ovde Valjevsko pivo, žustra konobarica nas posluži za tren, dobismo piće i kafu za čas iako nas je bilo podosta, malo posedimo i nakon petaestak minuta dođe bus a mi se potrpasmo u njega zadovoljni današnjim čarolijama kojima smo prisustvovali. Usputno stajanje u nekoj ćevabdžinici, jedu se pljeske, sladoled i još po koje pivo. I naravno pokupovasmo sve dinje sa jedinih kola u blizini, koje mame bojom i veličinom, a tako divno mirišu. Konačno krenusmo ka Subotici utonuli u dremež umorni i zadovoljni