Vlasinsko jezero

      Komentari su isključeni na Vlasinsko jezero

Izveštaj vodiča akcije Jugoslava Bašića:

6 dana ludiranja i glupiranja na Vlasinskom jezeru.

            Ekipa mala ali odabrana krenula je u jedno rano septembrasko jutro na dug put ka jugu Srbije, ka Vlasinskom jezeru i niko od nas nije ni pretpostavljao kako će ludo i nezaboravno da bude. Pre svega zbog energije koja je strujala među nama ali i zbog neverovatne prirodne lepote tog kraja.

            Nakon dugog puta, koji sa ove vremenske distance i ne deluje da je bio tako dug, stigosmo do našeg smeštaja koji nas je pomalo razočarao, ali nismo dozvolili da nam to pokvari boravak na ovom divnom mestu. Samo smo bacili stvari u sobe i krenuli na prvi uspon, na planinu Čemernik i njen najviši vrh Osoje ili Veliki Čemernik. Vremenske prilike prethodnih dana su uslovile pojavu velikog broja gljiva i naša tri “Mikologa” su se neizmerno tome obradovali i uz put nam obezbedili večeru za taj dan, a i onaj posle 🙂 Po povratku u smeštaj samo smo zaključili da tih 14,5km i nekih 500 tinjak metara visinske razlike nismo ni osetili.

            Drugi je dan, bez ozira što se po kilometraži i visinskoj razlici to ne bi reklo, bio najteži. Za uspon na Vardenik sam odabrao stazu koja polazi od fabrike vode Rosa i koja je u početku strmija a kasnije u silasku blaža pa je to i bio osnovni razlog takvog izbora. Ipak je lakše penjati se po strmini nego se spuštati. Za razliku od prethodnog dana ovaj put nas je na stazi čekalo šumsko voće, toliko da smo čak sakupili i za pitu, koja je baj d vej bila sjajna (za one koji su je probali). Bez obzira što sam napisao da je staza bila najteža ipak je bila dovoljno laka da se usput toliko zezamo i šalimo da je naš smeh odjekivao o okolne padine velikog a pogotovo malog Strešera. Za večeru su neki jeli ostatke gljiva od prethodnog dana i toliko o tome… ili ipak ne?

            Treći dan smo se podelili u dve grupe, onu koja će ručati u domu na Krivoj Feji i ona koja neće. Toga dana smo pravili ekskurziju na Besnu Kobilu. Grupa koja se odlučila da klopa u domu je izabrala kraću stazu, samo do buduće kontrole leta i nazad a ona druga je odlučila da sa Nikolom trkne grebenom do susednog vrha Šuplja padina i tek u povratku svrati da vidi kako napreduju radovi na vrhu Besne Kobile. Kao i prethodna dva dana, a buduća tri, pratio nas je čopor planinskih ili planinarskih kerova 🙂 Na kraju smo zaključili da ni ovaj dan nije bio naporan pa smo odlučili da svratimo u Vladičin Han na pljeskavice od po kile (ne svi samo neki, ima nas i biljojeda)

            Zbog reputacije koja me je pratila (ispostaviće se neopravdano 🙂 ) a i zbog najavljenih 27km četvrti dan su neki odlučili da preskoče i malo kuliraju kraj jezera u sopstvenom aranžmanu. Milevska planina nas je iznenadila svojom pitomošću, sa lakoćom smo obišli četiri vrha i to Krvavi kamen, Kale, Kalođinska Grobišta i na kraju Oštrik i spustili se do jednog starog, lepog ali umirućeg sela Božica. Na tom našem putu smo išli preko livada, ušli malo u Bugarsku gde smo i piknikovali, spuštali se skroz prelepu mističnu jelovu šumu koja je posle prešla u mističnu listopadnu šumu i naravno sreli smo i berače gljiva. Vreme je bilo toplo a kišica je povremeno pretila, dovoljno da poneko izvuče kabanicu. Na kraju dana nekima ni to nije bilo dovoljno pa su otišli do lokalne pijace i plaže ili na drugu stranu do brane na kraju jezera.

            Subota je bila predviđena za uspon na Gramadu a vremenska prognoza nije baš bila obećavajuća. Predviđali su nam kišicu oko podne koja bi vrlo brzo prešla u tešku natapajuću dosadnu kišu. Iz tog razloga smo krenuli nešto ranije, u pratnji četiri četvoronožna čuvara, da probamo da izbegnemo taj potop. Prvi kilometar i po asfaltu smo brzo pregazili. Ovde se Nikola odvojio trčećim korakom, u suprotnom smeru da bi se pošto je staza kružna sreli kasnije na malom vrhu. Ušli smo u lepu šumu gde nas je iznendila sparina i u kombinaciji sa relativno strmim usponom nam pomalo otežala izlazak na mali Vrtop. Praktično tek nekih par stotina metara pre tog manjeg vrha nam se otvorio predivan pogled na celo naše jezero. Stali smo da napravimo pauzu na tom malom Vrtopu kad  su se pojavio Nikola a odmah iza njega i dva naša pratioca koji su se ranije odvojili sa njim i oba sa jezikom do zemlje. Ni njima njegov tempo ne odgovara. Ohrabreni onim što smo videli, ne mislim na jezero nego na povoljan izgled neba iznad nas, krenusmo i do našeg poslednjeg vrha na ovom spisku za ovih šest dana. Dalje do vrha je bilo skoro pa livadarenje gde smo i napravili jedan kratak piknik koji zbog vetra i temperature nije mogao biti duži. A kada smo se spustili do šume našem oduševljenju nije bilo kraja. Sledećih 7-8 km smo gljivarili (da gljivarili) kroz prelepu brezovu šumu. Ono gljiva što su naša tri mikologa pokupili prvog dana je samo mali delić onoga što smo videli u ovoj šarobnoj šumi gde žive štrumfovi. I više nije bilo tri stručnjaka za gljive nego su uz kratak seminar svi postali priučeni berači pečuraka. Čak se i vreme smilovalo i umesto najavljene kiše i potopa poslalo sunce da nas greje do kraja dana. Po povratku u smeštaj neki su se bacili na pripremanje ručka a neke je čekao gotov đuveč (hvala Minja) i pošto je bilo rano iskoristili smo ostatak dana naravno za šta drugo nego za šetnju.

            Nedelja je počela sa pakovanjem i konstatacijom da je ovih šest dana brzo prošlo ali uz toliko različitih aktivnosti i dešavanja da se teško prisetiti šta smo radili juče a kamoli prvog dana po dolasku.

Naš najdraži vozač nas je povezao na put do sela Vučje i hidrocentrale na reci Vučjanki čiji kanjon smo želeli da obiđemo za kraj naše višednevne akcije. Odmah na startu nas je čekalo malo razočarnje, hidrocentrala je zaključana a samim tim i pristup našoj predviđenoj stazi, međutim odmah pronalazimo tablu sa drugom tek markiranom stazom koja je ipak daleko manje atraktivna od one kojom smo želeli proći. Naravno tu nije pomoglo ni blato koje je ostavili kiša prethodnu noć već nas je sve to nateralo da rutu produžimo do centra sela. E baš tu je kraj naših 108 pređenih kilometara za ovih šest dana i 3852 metra popetih u visinu, dalje samo busom. Ručak u Leskovačkom restoranu Groš je bio napet, što zbog naše satnice za polazak a što zbog konobara Jugana čija je prvobitna nervoza splasnula i čak se na kraju okrenula u pozitivnom pravcu.

            Oko šest sati kasnije i dve piš puš pauze stižmo ponovo na početak. Odavde smo krenuli na ovu i odavde ćemo ponovo krenuti na neku novu akciju. Ono što se vidi na fotografijama ne može da se opiše rečima.