Uspon na mističnu planinu Rtanj u maju mesecu 2018.godine, njegovom severnom stranom, bio je za mene svojevrstan poduhvat i doživljaj za pamćenje. Dok smo stajali na njegovom najvišem vrhu “Šiljku” i posmatrali, u daljini, greben od krečnjačkih stena, komentarisla sam kako bi bilo dobro popeti se i na tu planinu. Još jedna lepotica istočne Srbije kao da mi je u tom trenutku raširila ruke i zvala me u svoj zagrljaj.
![](https://pozelizelju.org.rs/wp-content/uploads/2019/05/IMG_5299-1024x768.jpg)
Tupižnica me je čekala godinu dana. Da, tačno godinu dana od našeg prvog gledanja. Ona se nalazi između Rtnja i meni najdraže Stare planine. Okružena je Zaječarskom i Knjaževačkom kotlinom. Da bismo se popeli na nju, morali smo da dođemo dan ranije iz Subotice i da prespavamo u planinarskom domu na Grzi, a onda da poranimo i odemo do sela Bučje, odakle započinje uspon. Staza koja vodi od podnožja do vrha Grabovac, na 1160 metara nadmorske visine prelazi se za oko tri sata i može se po težini podeliti na tri etape.
Od početka penjanja, pa do kraja je skoro konstantan uspon. Negde je lakše, a negde teže.
Najlakše je u prvom delu gde smo se kretali šumskim, kolskim puteljkom, kojim može da se prođe i dobrim terencem. Za mene, kao i za većinu iz grupe, to je bilo kao lagana pesma. Okruženje prelepo tako da sam u jednom trenutku poželela da legnem na prvu livadu i zaspim opijena mirisima. Istovremeno, moram da primetim da je ova lepotica prilično divlja. Zapažam i da je veoma dobro markirana i da bez bojazni da ćete se izgubiti, možete da krenete na njen vrh.
Sa tog puteljka staza naglo skreće u desno i ulazi u gustu šumu i odmah nas časti sa jačim usponom. Ulazak u šumu i promena pejzaža su kod mene imali efekat buđenja, prenula sam se kao iz sna. Stenje u šumi, kamenje ispod nogu, šuma u kojoj ne preovladava samo jedna vrsta drveta. Ovde je sve nekako pomešano. Šumski prekrivač Tupižnice je veličanstven. Toliko različitih vrsta visokih drveta i ono po čemu je najviše prepoznatljiva, jorgovani. Svake godine, treće nedelje u mesecu maju, održavaju se dani jorgovana na Tupižnici. Kamen, drvo i svi ti opijajući mirisi, imali su na mene uticaj poput nekog energetsog pića. Iz tog razloga sam sa neverovatnom lakoćom prešla drugu trećinu staze i samo mi je pogled, koji je pucao na celu okolinu govorio da sam izašla na greben.
![](https://pozelizelju.org.rs/wp-content/uploads/2019/05/IMG_5314-1024x768.jpg)
Došli smo na najteži, ali i na najatraktivaniji deo staze. Izlaskom na krečnjačke stene više nisam osećala nikakav napor, samo me je neka sila vodila od jednog do drugog vidikovca i sve lepšeg i šireg pogleda na horizont. Kao Super Marijo, skakutala sam po stenama i stremila prema pečurci na vrhu. Sa visokih stena pogledom upijam livade, njive, sela, gradove, vrhove planina. Rtanj mi je najbliži. Gledajući taj nestvarni prizor u pravcu njega, postavila sam sebi jedno pitanje: “Da li su ove dve planine neki rod ili su bili ljubavnici koji su u jednom trenutku na surov način razdvojeni?” Sazdani su od istog materijala. I na jednoj i na drugoj rastu iste biljke. Njena zapadna strana koja gleda prema njemu je kao nožem odsečena, sa puno vrtača, a njegov vrh kao da je nagnut prema njoj i nekako, kao da čekaju trenutak da se ponovo spoje. A možda, to samo Rtanj utiče na moju maštu ili me zove da mu ponovo dođem u pohode. Sve je moguće.
[lfh-gpx src=https://pozelizelju.org.rs/wp-content/uploads/2019/05/18.05.2019.-Tupiznica.gpx title=“Tupiznica“ color=orange width=4 ]An exceptionnal trail trough ….[/lfh-gpx]
Iz tog mog maštanja, opčinjenu lepotama prizora i zanetu maštanjem o nekoj novoj akciji, probudišeme me glasovi: pečurka!!!. Da, na vrhu Tupižnice je velika kamena pečurka, obojena u crveno. Po tom simbolu se prepoznaje ovaj vrh. Napravila sam nekoliko fotografija, jela i zauzela pozu za osmatranje i opuštanje pre početka spusta. Kakav konfor! Stena u obliku najbolje fotelje i drvo, kao bogom dano, na koje mogu da podignem noge. Petnaest minuta u ovom položaju, na ovom vazduhu, u miru i tišini, bili su dovoljni da se potpuno osvežim. To je taj drugi svet, suživot sa prirodom, ispunjen mirom i dubokim poštovanjem prema onome što nam ona nudi. Onaj ko voli prirodu i odgovorno se ponaša prema njoj, može da očekuje od nje mnogo blagodeti.
![](https://pozelizelju.org.rs/wp-content/uploads/2019/05/IMG_5350-1024x768.jpg)
Lagani povratak sa vrha u podnožije ove predivne i spokojne planine vodi nas preko livada prepunih mirisnog i lekovitog bilja. Okružena sam ljubičastim planinskim orhidejama, žutom ivom, crvenim božurima… I ponovo ljubičasto, ali sada izop, u narodu poznat kao miloduh. Čubar, divlja nana i majčina dušica se još nisu rascvetali. Na skoro svakom kamenu rastu čuvarkuće. Jorgovani na sve strane, čitava šuma, a onda žuti zečiji trn. Sve pomešano, boje i mirisi. Dok hodate, uzmete u ruku nekoliko mirisnih biljaka, protrljate ih i odradite aroma terapiju. Pored boja i mirisa, uživanju su svoj doprinos dale ptice svojim cvrkutanjem i pesmom.
Spust je trajao skoro tri sata. Sunce je pržilo i bila sam crvena kao rak. Napravljen je krug i ponovo smo se našli u selu Bučje. U crkvenoj porti je česma iz koje teče ledena voda. Prava blagodet! Osvežismo se i siđosmo u centar sela. Prodavnica radi. Ustvari, to je tri u jedan: prodavnica, kafana i poljoprivredna apoteka. U prodavnici kupujem kiselo mleko za sprženu kožu, a kafu i sladoled za osveženje. U poljoprivrednoj apoteci mi nije trebalo ništa. Ponovo sedamo u autobu i vraćamo se na Grzu. Vozač nije planinario. Ostao je u selu. Kaže da mu je bilo lepo, da su ga seljani ugostili kao rod rođeni. Ne sumnjam, jer su i prema meni bili preljubazni.
![](https://pozelizelju.org.rs/wp-content/uploads/2019/05/IMG_5368-1024x768.jpg)
Ako želite da osetite lekovito trnjenje, popnite se na hiljadu metara nadmorske visine. Planine na nas deluju lekovito, uče nas da ne budemo gordi, da imamo poštovanja, a daju nam moćnu energiju. Na većim nadmorskim visinama vazduh je kristalno čist, bez bakterija i alergena. Čist vazduh utiče povoljno na dotok kiseonika do vašeg mozga i na taj način popravlja pamćenje i sve mentalne funkcije.
Viša nadmorska visina donosi intenzivnije sunčanje, sunčevi zraci nas ljube žešće nego u podnožju. Moj nos, uši i ruke su to baš osetili. Savetujem vam da se dobro zaštitite. Koristite naočare za sunce, kapu i dobru zaštitnu kremu i uživajte u lekovitosti planinskog sunca. Ono što je najlepše, planinsko sunce će podstaći hormone sreće u nama i u našim mislima.
![](https://pozelizelju.org.rs/wp-content/uploads/2019/05/IMG_5364-1024x768.jpg)
Hvala ti bože na ovoj lepoti i ovim divnim ljudima sa kojima sam uživala penjući se na divlju i divnu Tupižnicu!
Autor: Milenković Mila