Sa Ovčara i Kablara

      Komentari su isključeni na Sa Ovčara i Kablara

U dane vikenda na prelazu izmađu prestupnog februara i marta krenuli smo put Ovčar Banje s namerom da kao i većina koja tamo dođe dosegne do vrhova Kablara i Ovčara, dva ponosna gorostasa stisnuta jedan uz drugog, a kroz taj tesnac među njima vijuga Zapadna Morava. NIsmo se dakle u namerama razlikovali od većine nama sličnih. Sličnih, nikako istih, jer možda sam subjektivan, mi nismo kao drugi, malčice smo posebniji od ostalih.

smart

Od namere da ova akcija bude zimska, namenjena samo onima koji su spremni da se upuste u koštac za snegom, ledom, niskim temperaturama, planiranih 20-ak učesnika, stigli smo do gotovo dupliranog broja učesnika, gotovo prolećnog ambijenta i velikog busa za čij volan je seo Stipan, iskusni vozač Sutravela. Otkako je pušten autoput Miloš Veliki i nama sa krajnjeg severa nije problem stići do Čačka, Kraljeva, Ljiga odnosno planina koje su u ovom delu Srbije.

U vedroj i opuštneoj atmosferi u subotu pre 6 izjutra krenuli smo put Ovčar Banje s nadom da će se vremenska prognoza obistiniti, da će naš plan biti ostvariv i da ćemo se dva dana nauživati, družiti i steći neka nova iskustva. Za prvi dan, po dolasku na odredište, odabran je uspon na Kablar. Pogled sa vrha je jedan od najlepših pogleda u Srbiji, ako sam ja merodavan da procenjujem šta je i koliko lepo. Za uspon smo odabrali stazu od planinarskog doma Kablar gde je inače većina učesnika i spavala u subotu veče.

Početkom XXI veka sam u dva navrata boravio ovde, dobro sam poznavao neke staze, neke su se tek u godinama posle afirmisale tako da sam se i pored toga što sam ovde boravio više puta i ovaj put bio srećan što sam ponovo tu. Naravno sreća je bila još veća jer sam na akciji imao status učesnika a ne vodiča i organizatora, tu ulogu je ovaj put preuzeo Dejan i ja sam mu na tome beskrajno zahvalan. Dejan je odabrao stazu koja je nešto duža ali samim tim i blaža, bio je to predznak da će supon biti 100% uspešan tj. da će svih 37 učesnika izaći na vrh Kablara.

Do vrha nije bilo većih poteškoća, jeste nam se kolona ponekada malo razvukla, uvek oni brži i spremniji malo povuku više nego što treba, bude to posle problem kod pauza jer se oni ohlade dok začelje stigne ali i pored toga svi smo zajedno bili na vrhu Kablara i na platformi sa koje je pogled na meandre Morave još lepši i dostupniji za sve kategorije posetilaca kojih je bilo podosta. Naravno da je činjenica da je to bio poslednji dan prestupnog februara celoj priči davala posebnu ekskluzivnost, ipak ne penje se svake godine 29og februara na neki planinski vrh. Sve to bilo je začinjeno divnim sunčanim danom, na većoj visini je bilo snega, kako reče onomad neko, da smo hteli ne bismo sebi poželeli lepši dan i lepšu stazu od one koju smo dobili.

Silazak sa vrha je možda bio manje atraktivan, kretali smo se stazama koje su sa južne strane pa su samim tim bile bez snega, ponegde malo blatnjave i klizave ali sve je proteklo bez problema pa smo ostatak dana mogli iskoristiti po svojoj volji. Deo ekipe je ostao na kupanju u bazenu, deo je odmah otišao do smeštaja i tamo nastavio druženje. Polako smo se oprostili od februara, za dan dužeg, lepog, za pamčenje i dugo sećanje.

Obavezna tema svih razgovora kada se spava u ovakvim i sličnim objektima je hrkanje. Ko hrče, ko ne može da spava, ko šuška kesama…priča se da nije niko hrkao, ja lično baš nešto i ne verujem u to, znam da se nisam naspavao ali razlog nemam ili ga ne znam, ni ne žalim se, kesama nisam šuškao jer sam još pre odlaska u krevet sve stvari izneo u dnevni boravak, priča se da su nekom daske smetale za miran san, priča se, priča, sve je to samo priča. Činjenica je bila da nas je u nedelju ujutro čekao novi izazov.

smart

Domar Mujo je po svaku cenu hteo da nas odvrati od namere da ostvarimo nameru. Naša ideja, po njemu suluda, je bila da se na Ovčar penjemo tkzv. Ratkovom stazom, kažu da je to najteža i najlepša staza na Ovčaru. Za lepotu se valja pomučiti, nije to nikakva novost. Što naumismo to i ostvarismo. Da je bilo lepo, bilo je. Da je bilo teško, bilo je. Da je vredelo, vredelo je sve pare što dadosmo za ovaj put. Od planinarskog doma preko zelezničkog mosta pa malo uz magistralu dođosmo do staze koja ima numeraciju 9 i naziv po planinaru koji ju je markirao, po Ratku Rabrenoviću koji je ako je verovati podacima koje smo pročitali na jednoj steni, 2010. godine obeležio ovu fantastičnu stazu. S obzirom da nas je bilo 37 u koloni, nisam ni očekivao da ćemo napredovati brzo. Staza je kratka ali strma, uz blato i sneg teško da se i moglo brže. Zato su pogledi na meandre Morave nezaboravni kao i neki delovi staze koji više podsećaju na neke mnogo ozbiljnije planinarske staze na većim visinama.

smart

I vrh Ovčara je pun antena i predajnika, obeležje vrha je na jednom manjem grebenu sa koga ima kakav takav pogled na reku. Mi smo se više zadržali nešto niže, kod jedne od antena ispred koje je veći prostor, ovaj put prekriven snegom sa lepim pogledom u nedogled. Tu smo se i fotografisali pre silaska ka manastirima Sretenje i sv. Trojice. Naravno da je i na Ovlaru ista situacija kada je silazak u pitanju, manje straktivno, neko reče čak dosadno, naravno više u šali, posle onako uzbudljive staze svaka je delovala pomalo dosadna. Uz kraće posete manastirima i potrošenog vremena za uspon ono što je preostalo bilo je dovoljno samo da posetu Banjskom potoku i njegovim kaskadama, za kafu u restoranu, pivo ispred prodavnice, presvlačenje i pripremu za polazak kućama.

Još jedna u nizu akcija koja je prevazišla očekivanja. Obično je to tako kada pohodim one destinacije na kojima sam bio više puta, ne očekujem mnogo a dobijem toliko pozitivnosti da je to gotovo nestvarno. Naravno, svemu tome doprinela je i činjenica da sam bio samo običan učesnik, da se nisam gotovo ništa pitao, da mi je bilo na volju da uživam kao retko kada.

Mila je ovako doživela akciju

“Isplati se kada stigneš, psihički se odmah digneš!” Sa Ovčara i

Ima mesta na koja odeš i onda želiš da im se vratiš kadgod ti se za to ukaže prilika. Ta mesta su nekako posebna, imaju neku izuzetnu energiju koja vas privlači kao magnet. Srbija je prelepa zemlja i ima nebrojeno mnogo takvih krajeva, tih džepova prirode u kojima čuva slatkiše napravljene od nekih čarobnih materijala. Zato, kada se spomene njihovo ime, zbog putovanja do njih, jednostavno ostavljaš sve i odlaziš im ponovo u zagrljaj. Jednostavno znaš da će ti ponuditi nešto novo, nešto drugačije nego što je bilo predhodni put.
Na samo 8 kilometara od Čačka nalazi se Ovčarsko-kablarska klisura. Jedna od najživopisnijih klisura u Srbiji. Reka Zapadna Morava ju je usekla između planina Ovčara i Kablara. Njena širina varira između 50 i 100 metara. Reka ovde meandrira i pravi prelepu panoramu. Ovaj kraj je prepun pejzažnih raznolikosti, obiluje termomineralnim izvorima, kulturno-istorijskim spomenicima i sakralnim objektima. Na ovom područiju koje zovu i Mala srpska sveta gora ima deset manastira. Ovčar banja je izuzetno lekovita i predstavlja pravi raj za odmor, u oazi mira, zelenila i tišine. Iz Ovčar banje možete da se popnete na Kablar, na njegov fantastični vidikovac ili na Ovčar odakle se takođe pruža prelep pogled na meandre Zapadne Morave. Staze za planinarenje su bajkovite i izuzetno lepo obležene. Ima ih od onih laganih do izuzetno teških. Ovo područije koriste i alpinisti za vežbanje.
U godišnjem planu našeg udruženja ljubitelja prirode “Poželi želju”, na spisku akcija za kraj februra, početak marta ove prestupne godine, stajalo je “Kablar i Ovčar”. I naravno, to je ta prilika koja se ne propušta. Godina prestupna, datumi akcije 29.februar i 01.mart. Ne znam da li će se ovako nešto ponoviti. Ne verujem. Mislim na kompletnu akciju.
Krenuli smo rano iz Subotice i koristeći novu saobraćajnicu “Miloš Veliki”, stigosmo, sa usputnim pauzama za tri sata u Ovčar banju. Domaćini iz doma planinarskog društva Kablar su nas srdačno dočekali, prevezli su naše torbe do smeštaja, a mi smo krenuli lagano peške, putem pored Zapadne Morave. Zbog snega koji se beleo na Kablaru, uzbuđenje je bilo veliko. Radovali smo se kao mala deca. I tako željni naših lepih planina, novih visina i vidikovaca kretosmo prema vrhu Kablara da ga obojimo u narandžaste tonove. I uspelo nam je! Za manje od četiri sata ispred naših očiju su se zazeleneli meandri Zapadne Morave i Međuvrško jezero. A lepotu tog kretanja prema vrhu, oslikavali su naši osmesi, kikoti i ludiranje na snegu. Topile su se ledenice u šakama, a i mi milinom obuzeti viđenim prizorima oko nas. I svaki gutljaj popijene vode i progutani zalogaj, bili su slađi od meda na ovoj visini, na ovom vazduhu i svežini. Na toj širokoj livadi je bila slika na kojoj sam samo nedostajala ja na sankama. Želela sam da se spustim niz ovu padinu i uletim pravo u jedan od stogova sena koji su stajali, tu negde, u podnožiju i da vrištim iz sveg glasa dok klizim kroz sneg, da se čujem do Čačka, Kragujevca, Beograda, Subotice… Da iz mene još jače izađe ta rumena devojčica koja je odrasla na brdima Šumadije. I zalajaše kerovi iz dvorišta u Čvrkićima, prenuše me i spustiše na zemlju. I tako nadahnuta, izletoh na vrh Kablara kao ptičica. Gledam Ovčar sa Kablara. Kao da će se dotaći pred mojim očima i sada sam još više radoznala, jedva čekam da sutra pogledam sa one, na ovu stranu. Akciju vodi Dejan Vukmanov, iskusni planinar. Gazda je tu i sve prati budnim okom. “Pokret!” Krećemo da se spuštamo. Snega je sada sve manje. Na ovoj strani, prema manastiru Blagoveštenje, proleće. Šuma puna žutih cvetova krokusa, jagorčevine i kukureka, plave niksice i ljubičaste košutice. Rasporedili su se kao najlepši ukrasi na već istrulom lišću. Okruženi lepotom, skoro neprimetno stigosmo u Ovčar banju. Jedna grupa odlazi da se kupa u bazenu hotela Kablar, a druga, u kojoj sam i ja, lagano pored Morave, pravac planinarski dom Kablar. Tušitanje, žurkica i pravac krevet. Ja sam se naspavala, ali je Marija koja je bila ispod mene, u krevetu na sprat, imala noćne more. Tolilko sam se vrtela da sam skoro propala na prvi nivo sa sve dušekom. Srećom, samo se jedna daska odvalila. 
Marija je preživela noć. Ustali smo svi, vedri i čili. U odlično opremljenom domu, u kuhinji i trpezariji je vrilo, pila se kafa, doručkovalo i nestrpljivo čekao polazak na vrh Ovčara. Družini od nas tridesetsedmoro, pridružila su se još tri musketara: Zoran, Ratko i Dervo. Zaokružili smo cifru na četrdeset. 
Krećemo prema železničkom mostu. Neki lagano, a Pera i ja trčeći. U porti manastira Nikolje je sahranjeno prvo dete Miloša Obrenovića, sin Petar, koji je preminuo sa pet godina. To je bio razlog naše žurbe, da se Petar pokloni svom imenjaku.
Stazu koja nas je vodila na vrh Ovčara markirao je Ratko Rabrenović 2010. godine. To je Ratkova čuvena stara broj 9. Važi za izuzetno zahtevnu, ali istovremeno izuzetno lepu, prepunu vidikovaca koji u zavisnosti od visine pružaju neverovatan praznik za oči. Takve staze zahtevaju maksimalnu pažnju i opreznost. Prosto nemate vremena da se umorite, koračate sa kamena na kamen. Negde pužete četvoronoške. Koristite štapove, ali i svako drvo za koje možete da se uhvatite. I nema mesta za zastajkivanje, samo gurate napred i napred. A taj vaš napor bude nagrađen pogledom na manastir Jovanje, pa na Kablar, na Debelu goru, na Čačak, onda vam se pojave vrhovi Rudnika zavejani snegom i najlepša slika Zapadne Morave koja meandrira pred vašim očima i Međuvrško jezero. Posle penjanja dolazi spust prema manastiru Sretenje. Tu svraćamo i sestrinstvo nas dočekuje kao najdraže svoje. Palim sveće za moje najmile, za zdravlje živih i za pokoj duše umrlih. I ispunih obećanje, pomolih se za mog druga Peru. Obišli smo još jedan manastir, Svete Trojice, a odatle nisam hodala, otrčala sam do Ovčar banje. Jela sam komplet lepinju(lepinja, kajmak, jaje i pretop), jer to se ovde jede. Mada, nisam bila gladna. 
Mislila sam da ću tako punog stomaka odmah zaspati u autobusu. Prevarila sam se. Od tolikog uzbuđenja, bila sam budna do Subotice. I ne samo ja, skoro svi su veselo čavrljali celom dužinom puta. Nahranili smo dušu i oči, to je sigurno. Telo se umorilo, ali se dobro istreniralo za neke nove izazove. Ekipo, bilo je prekrasno!